Karnozin je biološki aktivan dipeptid (jednostavni protein) kojega su otkrili ruski znanstvenici. Povijest otkrivanja karnozina datira još od početka 20.-og stoljeća, naročito u eksperimentima V. S. Gulevicha, istaknutog ruskog biokemičara. U svojim istraživanjima sadržaja dušika u uzorcima mljevenog mesa, Gulevich je primijetio kako je ukupni sadržaj organskog dušika značajno veći od zbroja proteinskog dušika te dušika svih ekstrahiranih komponenata mišićnog tkiva poznatih u to vrijeme. Otkrio je kako postoje neidentificirani spojevi koji sadrže dušik u mišićnom tkivu. Kasnije je uspio izolirati ove spojeve iz mišića. Pošto je ova tvar izolirana iz mesa, dobila je naziv Karnozin (od latinskog naziva caro, carnis – meso).
Prije drugog svjetskog rada ruski fiziolozi i liječnici pokazali su različite biološke učinke karnozina kod svojih pacijenata. Ruski istraživači nisu samo otkrili karnozin već su u kliničkoj praksi koristili i prvu medicinsku formu osnovanu na ovom dipeptidu. Iako je prvi medicinski oblik karnozina uveden u kliničku praksu u Sovjetskom Savezu davno, teško je saznati tko je točno bio prvi. Ovaj oblik je razvijen na Institutu za fizioterapiju (Harkov-grad), a klinički je testiran 1930-ih u biokemijskom laboratoriju ovog instituta (P.R. Normark). Ove studije su pokazale visoku terapeutsku efikasnost karnozina u liječenju infekcija i reumatskog poliartritisa (Frolov i dr., 1935, Normark i dr., 1940), čira na želucu(Frolov i dr., 1936) i kod esencijalne hipertenzije (Rodnanskij, 1941). Nažalost, ova istraživanja su prekinuta zbog drugog svjetskog rata. U to vrijeme istraživanja su provođena pod nadzorom Vlade Rusije i ruske vojne službe u oblasti primjene kozmičke medicine u praksi, a uglavnom se radilo na prevenciji i jačanju mehanizama adaptacije na stres. Mnogi podaci dobiveni iz tih istraživanja su i dalje nedostupni i zaključani negdje kao državna tajna. Ovo znanstveno blago je sakriveno godinama zbog zatvorene politike Rusije kao zemlje.
Srećom, danas se karnozin sve više prepoznaje širom svijeta, uključujući zapadne zemlje. Mnoga istraživanja o biološkim funkcijama karnozina trenutno su u Japanu, Australiji, SAD-u i Velikoj Britaniji. Znanstveni značaj ove izuzetne, apsolutno netoksične tvari povećao se prije nekoliko godina – naročito poslije australskih i britanskih otkrića u vezi s učinkom karnozina na procese starenja. Dr. Michael Chez i njegov tim iz Amerike objavili su znanstveni rad o nevjerojatnom napretku kod djece s autizmom nakon primjene karnozina. Više od 2000 znanstvenih publikacija vezanih za karnozin nalaze se u bazi podataka Med line.
Rusko znanje u kombinaciji sa sadašnjim zapadnim istraživanjima dovelo je karnozin do točke u kojoj je prepoznat širom svijeta kao potpuno prirodni preparat s najvećim potencijalom i širokim spektrom terapeutske upotrebe.
Karnozin je bio prvi i najjednostavniji primjer biološki aktivnog peptida, za kojim je slijedila duga lista proteina regulatora metabolizma. Desetljeća su posvećena proučavanju njegove strukture, distribucije i karakteristikama. Utvrđeno je kako je karnozin direktno povezan s funkcijom ekscitabilnih tkiva, kao što su mišići i mozak.
Ruski znanstvenik S.E. Severin demonstrirao je 1953. godine kako karnozin regulira pH (djeluje kao pufer), puferira mliječnu kiselinu uzrokovanu radom mišića, kao i da snabdjevanje karnozinom povećava kontraktitet mišića i njihovu otpornost na umor. Skeletni mišići akumuliraju mliječnu kiselinu kao nusproizvod, pH se smanjuje (povećava se kiselost) i to je glavni uzrok zamora mišića. Uz primjenu karnozina, mišići se oporavljaju gotovo odmah i nastavljaju da rade kao da nikada i nisu bili iscrpljeni. Ovaj proces brzog oporavka mišića uz pomoć karnozina poznat je kao takozvani „Severinov fenomen“.